Ponekad vam treba nešto čime ćete pokazati ko od likova govori. Nemojte dozvoliti da čitalac mora da se vraća unazad i da broji redove da bi video ko je šta izgovorio.
- Napišite ’reče’. Ovo je najjednostavniji način. To ’reče’ se uklopi u tekst i postane nevidljivo, ukoliko ne preterate. Možete da koristite i ’odgovori’ ili ’upita’, ali ponekad su te reči suvišne i preterano objašnjavaju.
„Idemo li?“ – upita on.
„Naravno.“ – odgovori ona. „Evo krećem!“
Nije li zbog upitnika u prvoj rečenici očigledno da je on pitao, a samim tim i ona je odgovorila?
- Probajte da umesto ’upita i odgovori’ ubacite neku radnju.
„Idemo li?“ – ustade on.
„Naravno.“ – ona uze svoju torbicu. „Evo krećem!“
Ovo je već stvorilo sliku njihovog odlaska koji čitalac sad može tačno da zamisli.
- Kada želite da date dubinu razgovoru, oslonite se na opis. Neka dijalog bude okružen akcijom, radnjom ili opisom. Time ćete mu dati na vrednosti i pokazati ono što nije rečeno. Recimo, tako možete ubaciti ironiju.
„Idemo li?“ – ustade on.
„Naravno.“ – ona se zavali dublje u fotelju. „Evo krećem!“
- Gledajte da ne pišete scene u kojima likovi sede u sobi i razgovaraju, tako ćete brzo ostati bez ideja o akcijama. Šta mogu likovi da rade? Da šetaju parkom – usput će šutnuti kamenčić, ugledati psa ili će osetiti vetar na licu. Mogu da kuvaju – usput će seckati, prati, dohvatati kuhinjski pribor. To su samo neki od primera. Verujte da je lik koji pere automobil i usput razgovara sa komšijom koji džogira zanimljiviji od istog tog lika koji sedi za stolom na terasi.
Šta možete da uradite da proverite da li je dijalog dobar?
Pročitajte tekst naglas. Da li vam je reč ’reče’ postala čudna? Preterali ste. Zamenite je nekom akcijom. Vaši čitaoci su dovoljno pametni pa će iz konteksta zaključiti ko govori.